TRANSPLANTACIJA STANICA VRAĆA VID
Pišu: BBC, Nenad Jarić-Dauenhauer |
 |
Znanstvenici su uspjeli transplantacijom stanica vratiti vid oslijepljelim miševima, što bi u budućnosti trebalo omogućiti liječenje brojnih oblika sljepila kod ljudi, javlja BBC.
Britanski su stručnjaci tretirali miševe koji su imali oštećenja očiju slična onima koja imaju mnogi ljudi osobito starije životne dobi. Prema izvješću predstavljenom u časopisu Nature tim je presađivanjem matičnih stanica retine (mrežnice) iz embrija uspio vratiti vid miševima. Ako se isti rezultati uspiju ostvariti u liječenju ljudi, ova bi tehnika mogla pomoći milijunima širom svijeta koji boluju od raznih bolesti od senilne degeneracije makule do dijabetesa.
Fotoreceptori u mrežnici s godinama (osobito nakon pedesete) postupno propadaju, a bolesti poput povišenog tlaka i dijabetesa ubrzavaju ovaj proces. Jednom izgubljene receptore organizam ne može nadomjestiti. Budući da ostatak veze između oka i mozga uglavnom ostaje zdrav, znanstvenici smatraju da je liječenje retine transplantacijom najbolji put do obnove vida.
Raniji pokušaji transplantacije matičnih stanica (koje imaju sposobnost transformacije u razne vrste tkiva) nisu uspjeli jer stanice nisu bile dovoljno razvijene. Stoga su britanski stručnjaci pokušali presaditi stanice u naprednijem stadiju, koje su već bile programirane da se razviju u fotoreceptore. Tim je uzeo stanice miševa starih između tri i pet dana u stadiju u kojem se retina počinje formirati. One su presađene životinjama koje su genetski modificirane tako da postupno gube vid, čime je simuliran retinitis pigmentosa, odnosno senilna (staračka) degeneracija makule. Istraživanje je dalo odlične rezultate – u očima oslijepjelih miševa razvili su se fotoreceptori koji su se povezali s postojećim živčanim sustavom, te su miševi ponovno progledali.
Kada bi se ista tehnika primijenila na ljude ona bi zahtijevala uzimanje matičnih stanica fetusa tijekom drugog tromjesečja trudnoće (budući da se ljudski fetusi mnogo sporije razvijaju od mišjih). No britanski tim ističe kako ne namjerava ići tim putem. Oni će naime pokušati upotrijebiti stanice odraslih ljudi koje imaju svojstva matičnih stanica. Takve je stanice teže programirati da se razvijaju na željeni način od embrijskih, no neka ranija ispitivanja s drugim vrstama tkiva već su pokazala dobre rezultate.
Iako će za usavršavanje ove metode trebati vremena, znanstvenici se nadaju da će rješenje biti pronađeno u doglednoj budućnosti. |
* GENETIKA DEGENERACIJE MAKULE POVEZANE UZ DOB
TOM HOGLUND,
U posljednje dvije godine, Zaklada u borbi protiv sljepoće je izvijestila o nekoliko značajnih otkirća u AMD- genetici. Tijekom ovog perioda epidemiolozi su pronašli da članovi obitelji pacijenata s AMD imaju dva puta veću vjerojatnost da će razviti ovu bolest nego oni koji nemaju takvu obiteljsku anamnezu. S dokazom genetske predispozicije koja leži u osnovi, znanstvenici trenutno ispituju gene koji mogu biti povezani s ovom bolešću.
Kao što se možda možete prisjetiti, u 1997. godini istraživači su izvijestili da su mutacije u ABCR-genu povezane s procijenjenih 16% slučajeva bolesti Degeneracije makule povezane uz dob. No, dok neka razmišljanja potvrđuje izvještaj ovog istraživanja, drugi pak istraživači sumnjaju u to da li su te mutacije gena zaista značajno povezane s AMD.
U nedavnoj studiji, istraživači su usporedili ABCR-gene između 182 pacijenta s AMD i 96 kontrolnih ispitanika koji nisu imali AMD. Rezultati su ukazali na visok stupanj varijacije u ABCR-genu kod obje grupe: i kod pacijenata s AMD i kod kontrolnih ispitanika. Ovaj nalaz upućuje na to da varijacije koje ne izazivaju bolest pod imenom polimorfoza, mogu biti uobičajene u ovom genu. Daljnja studija će definitivno utvrditi da li neke od varijacija u ABCR-genu predstavljaju mutacije koje izazivaju bolest.
Usprkos kontraverznim mišljenjima glede ABCR-gena, istraživači nastavljaju skupljati dokaze o genetičkoj bazi koja leži u osnovi AMD. Kao što je prije izviješteno, istraživači sa Sveučilišta zdravstvenih znanosti Oregon i Rockefeller-ovog sveučilišta su nedavno locirali gen koji uzrokuje autosomatski dominantni oblik AMD u kromosomu 1. Lociranje gena ili kako se to naziva u znanstvenom žargonu pozicijsko kloniranje jest proces identificiranja specifične regije među jednim od 23 uparena kromosoma koji sadrže gene s mutacijama koje izazivaju bolest. Sada, kada je kromosomska lokacija ovog gena poznata, istraživači dalje nastoje ograničiti njegovu lokaciju dok je ne izoliraju. Ova studija, izdana u kolovozu 1998. godine u časopisu “Archives of Ofthamology”, predstavlja moment kada su istraživači po prvi put identificirali oblik AMD koji se prenosi na osnovi autosomatskog dominantnog uzorka nasljeđivanja.
Zaklada u borbi protiv sljepoće također financira nekoliko kandidiranih genetskih studija kako bi ispitala genetičku bazu AMD. U tim studijama, istraživači su prvo identificirali gene koji najvjerojatnije sadrže mutacije koje uzrokuju bolest. U slučaju AMD, kandidirani geni su oni geni koji su visoko izraženi u stanicama retine i/ili specifično u makuli. Jednom kada su ovi geni identificirani, istraživači ispituju uzorke pacijentove krvi kako bi promašli mutacije koje uzrokuju bolest. Ovaj će proces na kraju determinirati koji su geni povezani s bolešću.
Razumijevanje genetičke baze AMD neprocjenjivo će pomoći u borbi protiv te bolesti. S ovim znanjem, pacijenti s rizikom moći će biti identificirani putem genetičkog testiranja. Istraživači mogu razviti farmaceutske i genetički-bazirane terapije koje su usmjerene na genetičke disfunkcije koje leže u osnovi uzroka gubitka vida.
* ČASOPIS “TIME” PIŠE O GENETSKOJ TERAPIJI
TOM HOGLUND,
U siječanjskom jedanaestom izdanju časopisa “Time”, mogao se pročitati tekst o istraživanjima u genetici i genetskoj terapiji. U tom je broju, dr James Wilson, istraživač genetske terapije sa Sveučilišta u Pennsylvania-i izjavio da on, “…očekuje da prva faza kliničkih ispitivanja koja koriste AAV (adeno-povezani virus) počne kasnije u ovoj godini, prvo za lječenje hemofilije a onda kasnije za lječenje određenog oblika muskularne distrofije, metaboličkih oboljenja jetre i retinitis pigmentoze – poznatog očnog poremećaja.”
AAV vektor je genetički promijenjen virus koji ima sposobnost donošenja terapeutskih gena ili genetičkih informacija u stanice retine. Sve do nedavno, nastavak napretka u genetičkoj terapiji bio je spriječen uslijed nedostatka sigurnosti i efikasnih vektora. No međutim, u posljednje dvije godine znanstvenici su razvili novu generaciju vektora koji ukazuju na velika obećanja glede lječenja retinalnih degenetarivnih bolesti. Istraživači vida trenutno testiraju ove nove vektore u laboratoriju za proučavanje genetičkih terapija.
Terapija zamjene gena
Dr Jean Bennett, istraživačica koja podržava Zakladu u borbi protiv sljepoće sa Sveučilišta u Pennsylvania-i a surađuje s dr Wilson-om, testira AAV vektor u eksperimentima terapije zamjene gena. Ta vrsta terapije je namijenjena za prevenciju gubitka vida unošenjem zdravih gena u pacijente s recesivnim oblicima degeneracija retine. Dr Bennett je prva istraživačica koja je vjerovala da će upotrebom terapije zamjene gena zaustaviti gubitak vida kod životinjskih modela s degeneracijom retine.
Trenutno, dr Bennett i drugi istraživači unutar Zaklade u borbi protiv sljepoće usavršavaju tehnike terapije zamjene gena. Dr. Rajendra Kumar-Singh i dr Debora Farber sa Zakladinog istraživačkog centra u UCLA-i, razvile su obećavajući novi vektor, pod nazivom Encapsidated Adenovirus Minikromosom (EAM). Ovaj je novi vektor izgleda eliminirao štetnu genetičku informaciju zadržavajući snažne genetičke oslobađajuće sposobnosti. U terapiji zamjene gena kod glodavaca, EAM vektor je sigurno odgodio gubitak vida na vrlo dugo vrijeme.
Prevencija odumiranja stanica fotoreceptora
Zaklada u borbi protiv sljepoće također podupire i druge tehnike genetičkih terapija. Dr Tiansen Li iz Harvardske Medicinske škole, koristio je AAV vektor kako bi oslobodio gene koji bi mogli odgoditi ili spriječiti apoptozu. Apoptoza ili smrt programirane stanice, genetički je kontroliran proces koji uzrokuje degenerirajuće stanice fotoreceptora da počine samoubojstvo. Prevencija ili odgoda apoptoze može očuvati vid. Zbog toga što je apoptoza uobičajena za sve retinalne degenerativne bolesti, ova vrsta genetičke terapije mogla bi jednog dana ponuditi univerzalnu metodu lječenja za retinalne degeneracije.
Ribozomska genetička terapija
Dr William Hauswirth i dr Alfred Lewin, Znanstvenici sa Sveučilišta u Floridi koje podržava Zaklada u borbi protiv sljepoće, nedavno su izvijestili o dramatičnom uspjehu pri korištenju AAV vektora u eksperimentima ribozomske genetičke terapije. Ribozomska genetička terapija jest oblik genetičke terapije namijenjen za lječenje dominantnih retinalnih degenerativnih bolesti. U eksperimentima s glodavcima, funkcija stanica fotoreceptora bila je veća za čak 93% kod očiju lječenih ribozomima nego u skupini nelječenih kontrolnih očiju. Dr Hauswirth sada testira sigurnost i efikasnost ovog tretmana kod većih životinjskih modela. Ako su ove studije uspješne, dr Hauswirth planira tražiti FDA-odobrenje za prvu fazu kliničkih ispitivanja ribozomske terapije. Dr John Flannery, Zakladin znanstvenik sa Sveučilišta California u Berkeley-u, koji surađuje s dr Hauswirth-om i dr Lewin-om na ribozomskoj genetičkoj terapiji, također evaluira terapije zamjene gena za recesivne bolesti.
Vrlo je teško točno predvidjeti kada će studije prekliničke sigurnosti i efikasnosti bti završene, kada će prijave za primjenu hrane i lijekova biti podnešene, te kada će se dobiti FDA-odobrenje za prvu fazu kliničkih ispitivanja testiranja sigurnosti genetičkih terapija kod ljudi. No ipak, dr Wilson istaknuto navodi da, s novom generacijom obećavajućih vektora u ruci, genetička terapija je okrenula novu stranicu i krenula prema kliničkim ispitivanjima za varijetet bolesti, uključujući u njih i retinalne degeneracije.
* RETINALNI ČIP U NOVOSTIMA
TOM HOGLUND,
Nedavno, ABC i CBS televizijske stanice su iznijele novosti o retinalnim čipovima. U teoriji, ova visoko tehnološka vidna pomagala popravljaju oštećen vid putem upotrebe kompjuterskog čipa koji je napravljen na način da imitira funkciju temeljne stanice fotoreceptora. Implantiran u površinu retine, kompjuterski će čip primati vizualne informacije prenesene iz kamere koja je smještena na paru naočala. Ovaj čip će tada prenositi te slike u mozak preko optičkog živca. Uz malo sreće, takva naprava će dozvoliti ljudima s retinalnom degeneracijom u završnoj fazi da povrate svoj koristan vid.
Istraživačke grupe s nekoliko sveučilišta i privatne industrije rade na razvoju ove tehnologije. Zaklada u borbi protiv sljepoće podržava rad na retinalnom čipu putem Nagrade za razvoj karijere koja je dodijeljena dr Marku Humayun-u sa Sveučilišta Johns Hopkins.
Zaklada u borbi protiv sljepoće izbliza prati znanstveni napredak u ovom području. Prošle je godine Zaklada osnovala Savjetodavni odbor kojeg sačinjavaju stručnjaci za retinalne čipove na čelu s dr Eugenom de Juanom sa Sveučilišta Johns Hopkins. Ovaj odbor se bavi praćenjem znanstvenog napretka i izvještavanjem o financiranim prijavama.
Znanstveno mišljenje o retinalnom čipu temelji se na istraživanju koje provodi dr Ann Milam, direktorica Zakladinog Programa za donacije retina sa Sveučilišta u Pennsylvania-i. Kod proučavanja tkiva unutar Programa za donaciju retina, dr Milam je pronašla da ganglion i ostale retinalne živčane stanice, koje prenose električne svjetlosne impulse mozgu preko optičkog živca, izgleda da preživljavaju čak i nakon završene degeneracije stanica fotoreceptora. Ako dovoljno živčanih stanica ostane funkcionalno, tada sofisticirani kompjuterski čip može prenositi značajne slike mozgu.
Kako bi se dalje mogle ispitati mogućnosti kompjuterskog čipa, dr Eugene de Juan i dr Mark Humayun iz Johns Hopkins, privremeno su primijenili elektrode za stimulaciju stanica gangliona u retinama nekoliko pacijenata sa zadnjom fazom retinalne degeneracije. Pacijenti, koji su trebali ostati svjesni tijekom procedure operatvinog zahvata, izvijestili su o tome kako su vidjeli točke svjetlosti. U drugom eksperimentu, kada su istraživači iz Hopkinsa stimulirali elektrode kako bi oblikovali slovo “H”, pacijent je izvijestio da vidi slovo “U”. Ove preliminarne studije sugeriraju da visoko sofisticirani kompjuterski čip može biti u mogućnosti prenositi značajne slike u mozak.
U srpnju 1998. godine, sve su istraživačke grupe uključene u rad s čipovima, bile prisutne na znanstvenom skupu kojeg je sponzorirala Zaklada u borbi protiv sljepoće. Svaka od tih grupa je izvijestila o tome da je razvila prototip. Ti prototipovi se sada evaluiraju na životinjskim modelima. Iako je neophodan daljnji rad prije nego što će se ova pomagala uopće moći testirati na ljudima, Zakladini znanstveni savjetodavci su optimistični glede budućeg napretka. Dalje će se prikazivati svi tehnološki razvoji, kako se bude dolazilo na određenu temu.
* ISTRAŽIVANJE O DHA
TOM HOGLUND,
Jedna hranjiva tvar koja je od velikog interesa svim pacijentima s RP-om i Usher-ovim sindromom jest DHA (dvodvadesetna-hexabazna kiselina). DHA je masna kiselina koja je viosko koncentrirana u štapićastim stanicama fotoreceptora. Znanstvenici su, koji podržavaju Zakladu u borbi protiv sljepoće, pronašli da pacijenti s nekim ali ne svim oblicima RP-e i Usher-ovog sindroma imaju smanjenu razinu seruma DHA. Ovaj je nalaz odveo istraživače k tome da se pitaju da li bi DHA mogla igrati značajnu ulogu pri degeneraciji fotoreceptora. Specifično, hoće li dodavanje DHA usporiti tijek gubitka vida?
Kako bi se odgovorilo na ovo pitanje, Zaklada u borbi protiv sljepoće je financirala nekoliko studija koje su ispitivale dodavanje DHA kod životinjskih modela s RP-om, te abnormalno niske razine DHA. Studije su vodili dr Robert Anderson, stručnjak za DHA sa Zdravstvenog znanstvenog sveučilišta iz Oklahome i dr Gus Aguirre sa Sveučilišta Cornell. Ove su studije pronašle da je dodavanje DHA rezultiralo održavanjem trostrukih/četverostrukih povećavanja u DHA nivoima plazme i jetre. No ipak, DHA nivoi su u stanicama fotoreceptora ostali nepromijenjeni, te također nije bilo promjene u visini degeneracije kod životinjskih modela. Ovi nalazi su publicirani u listopadskom izdanju 1997. godine časopisa “Investigative Ophthalmology & Visual Science”.
Izviještavajući o ovom istraživanju na Konferenciji Vida 1998. godine koju je organizirala Zaklada u borbi protiv sljepoće, dr Anderson je diskutirao o mogućnosti dodavanja DHA kao onoj koja pomaže. Citat iz dr Anderson-ove prezentacije glasi: “Ove mutacije mogu producirati određeni oblik metaboličkog stresa. Moguće je da stanica reagira na metabolički stres određivanjem redukcije ili uzrokovanjem redukcije DHA. …ako ove mutacije uzrokuju metabolički stres, a reakcija stanica očituje se u redukciji DHA nivoa kako bi se izbjegle posljedice izazova kisika ili oksidativnog stresa, tada nisam siguran da ćemo pomoći retinalnoj degeneraciji dajući pacijentu velike količine DHA.”
Trenutno, dr Anderson i dr Aguirre testiraju da li dodavanje DHA kod životinjskih modela tijekom razvoja u trudnoći ima bilo kakav utjecaj na visinu degeneracije. Premda DHA studije još nisu pronašle dokaz da dodavanje DHA može usporiti tijek gubitka bolesti kod određenih oblika RP-e i Usher-ovog sindroma, Zaklada u borbi protiv sljepoće već podržava klinička ispitivanja DHA kod pacijenata s X-vezanom RP-om koju vodi dr David Birch iz Zaklade za retinu Jugozapada. Pacijenti s X-vezanom RP-om pokazuju najabnormalnije niske serumske razine DHA.
Premda DHA istraživanja do sada nisu potvrđena kao obećavajuća, kao što se u početku vjerovalo, tekuća istraživanja bi mogla pronaći određene koristi od DHA. Zbog toga Zaklada u borbi protiv sljepoće financira DHA istraživanja sve do samih stvaranja zaključaka. Srećom, DHA klinička ispitivanja će pronaći pozitivne rezultate. Dr Anderson i dr Aguirre bi mogli naći da DHA može utjecati na tijek bolesti ako se primijeni tijekom perioda trudnoće. Rezultati ovih studija će nam reći da li dodavanja DHA pomažu, štete ili nemaju nikakvog efekta.
* RADIJACIJA I DEGENERACIJA MAKULE U NOVOSTIMA
TOM HOGLUND,
Nedavno, nekoliko je novinskih časopisa izvijestilo o preliminarnoj studiji koja je evaluirala radijacijsku terapiju kao moguću metodu lječenja za Mokri oblik Degeneracije makule povezane uz dob (AMD). Dr Robert H. Sagerman, radiolog iz Državnog Sveučilišta New York iz Syracuse, je i prezentirao ove nalaze na Konferenciji Radiološkog Društva Sjeverne Amerike koja je održana u Chicagu 03. 12. 1998. godine.
U njegovoj prezentaciji, dr Sagerman je naglasio da su njegovi nalazi preliminarni i da su neophodna klinička ispitivanja kako bi se utvrdila sigurnost i efikasnost radijacije na Mokri AMD. Radijaicjska terapija je trenutno vealuirana u dva slučajna i kontrolirana klinička ispitivanja. rezultati ovih studija trebali bi biti na raspolaganju negdje tijekom 1999. godine. Do tada je teško ocijeniti da li radijacija može ponuditi terapeutsku korist za pacijente s Mokrim oblikom AMD. Izvijestit ćemo vas o tome onda kada rezultati tih ispitivanja budu publicirani.
*EKSPERIMENTALNA OPERACIJA MOKROG DIJELA DEGENERACIJE MAKULE POVEZANE UZ DOB
TOM HOGLUND,
Nedavno se pojavilo nekoliko novih priča o visoko eksperimentalnim operativnim procedurama kod pacijenata s Mokrim oblikom Degeneracije makule povezane uz dob (AMD). Operaciju je, pod imenom operacija translociranja makule, izveo dr David Wong, oftamološki kirurg iz Jedinice Sv. Paula u Kraljevskom Liverpulskom Sveučilištu iz Engleske.
Parcijalnim odvajanjem retine i translociranjem makule od područja gdje su nastale abnormalne krvne žile, kirurzi se nadaju da će očuvati a kod nekih slučajeva moguće i ispraviti centralni vid kod pacijenata u ranim fazama ove bolesti. Ova je eksperimentalna operacija u vrlo početnim fazama, te još nije evaluirana u kliničkim ispitivanjima.
Dr Eugen de Juan, vitreoretinalni kirurg iz Medicinske škole Johns Hopkins koji vodi Zakladin Komitet za retinalne implante i operativne savjete, pionir je ove operativne procedure. Dr de Juan je već proveo niz ovakvih eksperimentalnih operativnih translokacija i planira započeti kliničko ispitivanje, kako bi se evaluirali sigurnost i efikasnost ove procedure u bliskoj budućnosti. Ako se sigurnost i efikasnost dokažu, operacija translociranja makule mogla bi biti jedna od raspoloživih opcija za lječenje pacijenata s ranom fazom Mokrog AMD. Trenutno, postoji nekoliko eksperimentalnih metoda lječenja koje se također evaluiraju. Zaklada u borbi protiv sljepoće je slijedila napredak operacije translociranja makule od kada je prvi put o njoj uopće bilo riječi, točnije još prije deset godina. |
